Karlo, kada i kako su započeli Vaši prvi košarkašku koraci?
Moji prvi košarkaški koraci bili su s tri godine kada sam s ocem išao po Zaprešićkim haklovima. Najčešće je to bilo igralište O.Š. Ljudevita Gaja gdje je moj brat redovito igrao.
Tada još nisam mogao igrati košarku, ali sam se tada počeo družiti s narančastom loptom.
Što vas to oduševljava u košarci ?
Košarka, za mene, sa sobom nosi više od sporta. Košarka donosi svoju kulturu, bar je tako nekad bilo. Način života, sve što mi padne na pamet kada se sjetim odrastanja u Zaprešiću, polovicu toga opisuje košarka.
Fenomen košarkaške kulture, ponašanja, nastupa, karaktera, života na igralištu, oblačenja, glazbe, itd. je moje najveće košarkaško oduševljenje.
Kako je izgledao Vaš put kroz sve kategorije?
Ozbiljno sam počeo trenirati košarku u 6. razredu u školi košarke. Treneri su vidjeli moj potencijal, pa sam brzo prešao trenirati sa starijim grupama.
Moj otac bio je jedan od onih koji je htio da samo treniram i idem u školu, tako da sam gotovo kroz čitavu karijeru trenirao u dvije ili čak tri selekcije.
Svakog tjedna sam radio od pet do osam treninga. Najteže mi je padalo što napretka na jednoj bolnoj točki nije bilo. Biti najbolji igrač mlađih kadeta, kasnije i kadeta, a ujedno i najsporiji i najnemoćniji je nešto što se teško objasni.
Kasnije, kada sam malko ojačao i definirao se kao igrač drugog plana je postalo lakše. Svi ti košarkaški segmenti su utjecali na moj osjećaj, u glavnom emotivno nabijen, na treningu.
Kakav je osjećaj biti igrač i igrati za klub.
Igranje košarke je nešto neopisivo. Nakon svih borbi sa suigračima, trenerom i svima ostalima kada dođe utakmica dolazi novi svijet. Iako je razina moje košarke amaterska, emocija za igru u klubu je najveća.
Biti sat i pol na terenu, trčati, “tući se” i skakati bez emotivnog naboja bi bilo nemoguće. Kada igram za klub sve ostalo prestaje i nestaje. Postoje samo oni i mi, a mi moramo pobijediti.
Zašto ste odlučili postati trener?
Tu dolazimo i do mog osobnog motiva, a ujedno i cilja trenerstva. Ljudi koji su izgubili godine života na beskrajne rasprave, uvjeravanja, objašnjavanja, dokazivanja i vjeru u mene.
Najviše se ističu dva trenera koja su me najviše trenirala. Sadašnji trener Jurica Hegeduš i Krešimir Miketa koji je za svaki trening morao smišljati još jedan poseban za moje kazne.
Oni, koji su odvajali svoje vrijeme da bi išli trenirati sa mnom, ne samo u klubu, nego i na školskim igralištima, koji su tražili gdje se mogu ubaciti u termin u dvorani da bih ja imao trening više su moj motiv i najveći cilj treniranja.
Što vidite kao svoj trenerski cilj i prioritet?
Ono što želim postići kao trener nije vezano niti uz moju karijeru, niti uz karijeru mojih igrača, niti uz košarku općenito. Moj trenerski cilj je da od igrača stvorim ljude koje ću za par godina sresti na cesti, pozdraviti, stati i popričati.
Ono što je moj cilj, a što vidim i kao smisao kluba je da kroz košarkašku igru odgajamo i stvaramo nove naraštaje u našem gradu.
Što vas najviše čini sretnim kao trenera?
Dvije stvari su koje me jako ispunjavaju kao trenera.
Prva je kada igrač kroz igru shvati nešto o čemu sam govorio. Odnosno da se sam uvjeri u nešto što sam ga učio, a što nije prihvaćao.
Druga stvar je kada osjetim poštovanje svojih igrača. Neopisiva je sreća kada u dvorani na seniorskoj utakmici dvadeset mojih igrača koji me poslije svake utakmice čekaju da me pozdrave i čestitaju na dobroj ili zezaju za lošu utakmicu.
Kada mi govore iste one stvari koje ja njima govorim na treningu, kada primijete da sve ono što njih učim još uvijek i ja sam učim dok igram je nešto što mi daje vjeru da će generacije koje dolaze biti puno bolje od nas.
Vidimo se u dvoranama 🙂
P.s. Duga kosa i brkovi su moj prošlogodišnji “look” ;-))
